Tridesetih godina prošloga stoljeća filmsku su publiku plašili Dracule i Frankensteini, četrdesetih su ih upravo time nasmijavali Abbott i Costello, dok su pedesete popratile divovske tarantule i strah od atomskoga rata. Desetljeće kasnije rađaju se zombiji, dok se sloboda sedamdesetih odrazila i na procvat žanrovskih naslova strave i užasa. Upravo u ovome slijedu, kanadski dokumentarni film Why horror? (2014.) pokušao je preko priče o socijalnoj prihvatljivosti jednog fana progovoriti o onome što je ujedno i vječno pitanje tog dijela filmske povijesti: zašto se plašimo i zašto, još više, volimo da nas plaše? Spomenuti film ponudio je toplu američku priču o tome kako je suočavanje s našim primordijalnim i nesvjesnim demonima upravo onaj put da se tim strahovima hrabro i direktno kontrira. Međutim, ono što mu je nedostajalo jest nešto što je u filmskoj umjetnosti dozrijevalo dugo i detaljno, nešto čemu je žanrovsko ishodište horora tek inspiracija, a manifestiralo se još potentnije u trilerima, dramama, melodramama, pa čak i pornografiji. Teško je naravno jednome dokumentarcu ući u teorijske vode i sve derivacije motiva, no baš su one višestruko zanimljiv okvir iz kojega je početkom milenija nastao novi francuski ekstremizam.